Snimci na kojima se veliča Ratko Mladić i odaje počast čovjeku pravosnažno osuđenom za najteže ratne zločine ponovo su otvorili duboku i bolnu temu odnosa dijela srbijanskog društva prema nasljeđu ratova devedesetih godina.
Reakcije iz Bosne i Hercegovine i širom regije bile su očekivano oštre. Za mnoge žrtve i njihove porodice ovakve scene nisu samo provokacija ili politički performans. One predstavljaju podsjetnik da se ni tri decenije nakon rata prostor bivše Jugoslavije nije u potpunosti suočio s ideologijama koje su dovele do masovnih zločina i krvoprolića.
Dok jedni slave, drugi se izvinjavaju
Ipak, iz Srbije su se mogli čuti i drugačiji glasovi. Među reakcijama na društvenim mrežama posebno se izdvojila poruka političkog aktiviste Koste Konstantinovića, koji je javno uputio izvinjenje Bošnjacima zbog prizora koji su izazvali ogorčenje u javnosti.
Konstantinović je u svom obraćanju izrazio duboko nezadovoljstvo stanjem u društvu i upozorio na ono što vidi kao kontinuitet političkih i društvenih obrazaca iz devedesetih godina.
Njegove riječi bile su izuzetno oštre prema vlastitoj sredini. Poručio je da problem nije samo u pojedincima koji otvoreno veličaju ratne zločince, već i u društvenoj atmosferi koja takve pojave tolerira, relativizira ili prešućuje.
Koliko je daleko stvarno otišlo suočavanje s prošlošću?
Upravo je to možda i najvažnije pitanje koje se ponovo nameće. Svako veličanje Ratka Mladića nije samo izraz odnosa prema jednom čovjeku iz prošlosti. Ono govori mnogo šire o tome kakve vrijednosti opstaju u društvu i kakvu poruku nove generacije primaju o ratu, zločinu i odgovornosti.
Ratko Mladić nije historijska ličnost oko čije se uloge vode obične političke rasprave. Pred međunarodnim sudom pravosnažno je osuđen za genocid i druge teške ratne zločine. Zbog toga njegovo javno slavljenje ne može biti predstavljeno kao bezazleni patriotizam ili sloboda političkog mišljenja.
Posebno zabrinjava činjenica da se ovakve pojave periodično vraćaju u javni prostor, uprkos decenijama koje su prošle od završetka ratova. To pokazuje da formalni protok vremena sam po sebi ne donosi suočavanje s prošlošću.
Srbija ima i drugo lice
Važno je, međutim, ne podleći pojednostavljenju prema kojem čitavo jedno društvo dijeli iste stavove. Srbija nije monolitna zajednica. U njoj postoje ljudi koji otvoreno osuđuju ratne zločine, odbacuju nacionalizam i traže iskreno suočavanje s prošlošću.
Poruka Koste Konstantinovića upravo zato ima dodatnu težinu. Ona pokazuje da, uprkos bučnim scenama veličanja osuđenih ratnih zločinaca, postoje pojedinci koji odbijaju šutjeti i koji smatraju da je moralna odgovornost važnija od nacionalne solidarnosti.
Problem je, međutim, u tome što razumni i odgovorni glasovi često ostaju tiši od organiziranih grupa koje proizvode skandale, provokacije i atmosferu mržnje.
Komentar
Veličanje ratnih zločinaca nikada ne može biti put prema pomirenju. Društvo koje želi graditi budućnost mora imati snage da jasno kaže gdje je granica između patriotizma i slavljenja zločina. Ta granica je jednostavna: žrtve zaslužuju poštovanje, a zločini osudu. Sve drugo je opasno vraćanje u prošlost iz koje region još uvijek pokušava izaći.
Izvor: Čitaj Ratnu Povijest