Bojkot kao politička poruka: Može li novčanik postati sredstvo građanskog pritiska?
Građanska inicijativa “Možemo birati” pokrenula je kampanju koja posljednjih dana izaziva pažnju javnosti u Bosni i Hercegovini. Njena poruka je jednostavna: građani imaju pravo odlučiti gdje će trošiti svoj novac i mogu ga koristiti kao oblik mirnog društvenog i političkog pritiska.
Inicijativa poziva potrošače da, kada imaju mogućnost izbora, ne kupuju proizvode proizvedene u Srbiji, ali ni proizvode pojedinih kompanija koje posluju u entitetu Republika Srpska. Kampanja je predstavljena kao odgovor na negiranje genocida u Srebrenici i javno veličanje pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca.
Za razliku od političkih protesta, blokada ili institucionalnih inicijativa, ovdje je izabrano drugo sredstvo – potrošnja. Ili, preciznije, odluka da se novac ne ostavlja tamo gdje građani smatraju da ne treba.
Novčanik kao oblik protesta
Poruka kampanje “Naš novac je naš izbor” zasniva se na jednostavnoj ekonomskoj logici. Svaka kupovina predstavlja podršku određenom proizvodu, kompaniji i ekonomskom sistemu u kojem ta kompanija posluje. Potrošač možda nema direktan utjecaj na političke odluke, ali ima pravo odlučiti šta će staviti u svoju korpu.
Upravo na toj ideji počiva čitava inicijativa.
Organizatori građanima preporučuju da prilikom kupovine pogledaju deklaraciju i, ako postoji domaća ili druga dostupna alternativa, izaberu proizvod koji nije proizveden u Srbiji. Pored toga, objavljena je i lista kompanija iz Republike Srpske iz različitih sektora, od prehrambene industrije i trgovine do energetike i proizvodnje.
Međutim, kampanja pokušava napraviti važnu razliku koju njeni organizatori posebno naglašavaju. Bojkot, prema njihovom objašnjenju, nije usmjeren protiv ljudi na osnovu njihove nacionalnosti, vjere ili porijekla. Također ne znači da su zaposleni, vlasnici ili kupci navedenih kompanija odgovorni za političke poteze i javne poruke pojedinaca ili institucija.
Ta granica je vjerovatno ključna za razumijevanje cijele inicijative.
Između građanskog prava i kolektivne stigmatizacije
Ekonomski bojkot sam po sebi nije nova pojava. Potrošači širom svijeta godinama koriste kupovinu ili odbijanje kupovine kao način iskazivanja političkog stava. Nekada je razlog zaštita radničkih prava, nekada ekologija, a nekada odnos prema ratu, ljudskim pravima ili potezima vlasti.
Problem nastaje onda kada se granica između političkog pritiska i kolektivne odgovornosti počne brisati.
“Možemo birati” upravo zbog toga insistira na dobrovoljnosti i nenasilju. Nema poziva na prijetnje, uznemiravanje zaposlenih ili napade na kupce. Poruka je da svako pojedinačno odlučuje šta će kupiti i gdje će potrošiti svoj novac.
Ali činjenica da su kompanije i brendovi javno imenovani otvara i drugo pitanje: koliko je moguće odvojiti poslovni subjekt od šireg političkog konteksta u kojem djeluje?
Kompanija može zapošljavati ljude različitih uvjerenja, imati vlasnike koji nemaju nikakvu javnu političku ulogu i poslovati isključivo tržišno. Istovremeno, potrošači imaju pravo procijeniti gdje žele ostaviti svoj novac. To je prostor u kojem se sudaraju sloboda tržišta i sloboda političkog izražavanja.
Bojkot zato nije sudska presuda niti dokazivanje nečije odgovornosti. On je, prije svega, poruka potrošača.
Koliki može biti stvarni učinak?
Najveće pitanje za sada ostaje bez odgovora: može li ova kampanja zaista proizvesti ozbiljniji ekonomski efekt?
Društvene mreže mogu brzo stvoriti utisak velikog pokreta, ali stvarni uspjeh bojkota mjeri se na policama trgovina i u finansijskim izvještajima kompanija. Za to su potrebni vrijeme, širok odaziv i dosljednost potrošača.
Mnogi bojkotni pozivi nestanu nakon nekoliko dana medijske pažnje. Ljudi se vrate starim navikama, posebno kada su određeni proizvodi jeftiniji, dostupniji ili kvalitetom prepoznatljivi. S druge strane, kampanja koja uspije promijeniti potrošačke navike može imati dugoročnije posljedice od jednokratnog protesta.
U Bosni i Hercegovini postoji još jedan važan faktor. Tržište je snažno povezano, a proizvodi iz Srbije, Republike Srpske i drugih dijelova regiona prisutni su gotovo svuda. Potpuni bojkot za mnoge građane vjerovatno ne bi bio jednostavan, čak i kada bi ga željeli provoditi.
Zbog toga inicijativa ne insistira na savršenstvu, već na izboru kada alternativa postoji. To je pristup koji kampanju čini praktičnijom, ali i težom za mjerenje.
Kampanja je otvorila širu raspravu
Bez obzira na to hoće li bojkot ostvariti značajniji ekonomski rezultat, jedna stvar je već postignuta – otvorena je javna rasprava o vezi između potrošnje, politike i društvene odgovornosti.
U zemlji u kojoj građani često imaju osjećaj da ne mogu utjecati na velike političke procese, ideja da se stav može pokazati i na kasi u trgovini mnogima djeluje kao neposredan oblik djelovanja.
Kritičari će vjerovatno upozoravati da bojkot može dodatno produbiti podjele i da ekonomske kompanije ne bi trebalo automatski povezivati s političkim porukama koje dolaze iz institucija ili javnog prostora. Zagovornici kampanje, s druge strane, smatraju da ignorisanje negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca nije neutralnost, već prešutno prihvatanje takvog ambijenta.
Između te dvije pozicije nalazi se osnovno pitanje: gdje prestaje politika, a gdje počinje lični izbor potrošača?
Možda je upravo odgovor jednostavniji nego što se čini. Svaki građanin ima pravo kupiti proizvod koji želi. Ima i pravo da ga ne kupi.
Komentar
Bojkot koji zagovara inicijativa “Možemo birati” neće riješiti duboke političke probleme Bosne i Hercegovine niti će sam po sebi promijeniti odnos prema genocidu i ratnim zločinima. Ali može pokazati da građani nisu potpuno bez mehanizama djelovanja.
Najvažnije je da se granica koju organizatori javno postavljaju zaista poštuje: bez mržnje, prijetnji i pritisaka na ljude. Ako ostane u okvirima dobrovoljnog i mirnog potrošačkog izbora, ova kampanja može biti legitimna forma građanskog izražavanja. Koliko će biti uspješna, odlučit će građani – ne objave na društvenim mrežama, nego njihove stvarne kupovine.
Izvor: Klix.ba