Švedska povukla ručnu: Je li humanost postala luksuz?
Kako prenosi [izvor], Švedska je napravila veliki zaokret u svojoj politici prema azilantima i zaštiti stranaca. Zemlja koja je godinama važila za jednu od najotvorenijih u Europi sada šalje potpuno drugačiju poruku: zaštita ne znači automatski i pravo da se u zemlji ostane trajno.
I tu dolazimo do pitanja koje se u mnogim europskim društvima već dugo postavlja, ali se često izgovara šapatom – koliko dugo jedna država može imati otvorena vrata ako istovremeno ne zna gdje su granice njezinih mogućnosti?
Od trajnog boravka do privremenog rješenja
Novi švedski propisi mijenjaju dosadašnju praksu. Osobe kojima je priznata međunarodna zaštita ubuduće će u pravilu dobivati privremene dozvole boravka, umjesto da se trajni ostanak podrazumijeva kao konačan ishod.
Sličan pristup primjenjuje se i kada je riječ o spajanju obitelji. Drugim riječima, Švedska više ne želi slati poruku da je dobivanje zaštite prvi korak prema trajnom životu u zemlji bez obzira na to kako se okolnosti kasnije razvijaju.
To nije mala promjena. To je politička poruka.
Godinama je Švedska bila simbol liberalne migracijske politike. Primala je velik broj ljudi koji su tražili zaštitu i često se predstavljala kao primjer solidarnosti. No politika nije samo pitanje dobrih namjera. Ona je i pitanje stanovanja, škola, socijalnih službi, sigurnosti, integracije i novca poreznih obveznika.
A kada sustav počne pucati po šavovima, narod to prvi osjeti.
Europa više ne može gurati probleme pod tepih
Švedski potez zato treba gledati šire od jedne izmjene zakona. Diljem Europe sve se glasnije govori o tome da migracijska politika mora biti stroža, predvidljivija i vezana uz stvarne kapacitete države.
To ne znači da treba okrenuti leđa ljudima koji bježe od rata i progona. Ali znači da pomoć mora imati pravila.
Problem nastaje kada se svaka rasprava o granicama sustava odmah proglašava mržnjom, netrpeljivošću ili ekstremizmom. Demokratsko društvo mora moći razgovarati i o humanosti i o posljedicama te politike.
Posebno je zanimljivo što se dok Stockholm steže pravila, iz Kanade stižu drukčiji politički signali. Ottawa se često nalazi u potpuno drugom dijelu ove rasprave, što samo pokazuje koliko su zapadne zemlje podijeljene oko pitanja migracija i integracije.
Je li ovo zakašnjela reakcija?
Možda je švedski zaokret došao kasno. Možda je, s druge strane, riječ o nužnom prilagođavanju stvarnosti.
Jedno je sigurno: država mora imati pravo odlučivati tko može ostati, pod kojim uvjetima i koliko dugo. Humanost nije u tome da pravila ne postoje. Humanost je u tome da pravila budu pravedna, jasna i jednaka za sve.
Ako je Švedska godinama išla jednim putem, a sada odlučila okrenuti volan, onda bi i druge europske države trebale pažljivo pogledati gdje ih vodi vlastita politika.
Jer narod na kraju ne pita tko je napisao najljepšu izjavu. Pita tko će platiti račun i može li država još uvijek funkcionirati.
Izvor: švedski medi