Vuk Drašković opet dira tamo gdje najviše boli: istina, mitovi i rane koje Balkan nikad nije zaliječio
Kako piše MONDO, Vuk Drašković je u velikom intervjuu otvorio teme koje na ovim prostorima nikada ne prolaze tiho. Kad on progovori o knjizi “Nož”, Kosovu, mitovima, ratu, Srbima, izdajnicima i patriotama, odmah se zna da neće biti mlake priče. Kod njega nema “da se niko ne naljuti”. Ili ga slaviš, ili ga ne možeš očima gledati.
A možda je baš u tome problem naših prostora. Mi bismo istinu, ali samo ako nas ne boli. Bismo historiju, ali samo onu u kojoj smo mi uvijek čisti, hrabri i prevareni. Bismo pravdu, ali da se ne dira u naše mitove. Drašković upravo tu udara — u priče koje su generacije slušale kao svetinju.
“Nož” kao rana koja ne zarasta
Drašković kaže da je počeo pisati zbog muke, zbog cenzure i zbog toga što se mnoge stvari nisu smjele reći javno. Njegov roman “Nož” i danas izaziva žestoke reakcije. Jedni ga vide kao hrabro suočavanje s prošlošću, drugi kao djelo koje je otvorilo opasne rane.
Ali jedno je sigurno: malo koja knjiga je na Balkanu toliko dugo ostala u glavi naroda. I to govori da problem nije samo u knjizi, nego u nama. Jer da smo neke stvari stvarno raščistili, ne bi nas jedna knjiga decenijama vraćala u isti nemir.
Kad mit postane opasniji od istine
Posebno je osjetljiv dio u kojem Drašković govori o kosovskom mitu. Njegova poruka je jasna: jedno je ep, simbol i pjesma, a drugo je kad narod počne živjeti kao da je poraz vrlina, a smrt bolji izbor od života.
Tu će ga mnogi napasti, jer se na Balkanu mitovi ne diraju lako. Ali treba biti pošten pa priznati: kad se narod stalno hrani pričama o slavnim porazima, onda mu pobjede u stvarnom životu postanu skoro nepoznata stvar. I onda se generacijama lakše umire za parole nego živi normalno.
Patriotizam nije mržnja
Drašković govori i o tome kako se patriotizam često pretvorio u nadmetanje ko više mrzi. Ako ne vičeš, nisi patriota. Ako pozoveš na razum, odmah si izdajnik. Ako kažeš da je nešto izgubljeno, optuže te da si ti to izgubio.
A to je bolest cijelog Balkana. Ovdje se još uvijek lakše prašta laž koja lijepo zvuči nego istina koja boli. Drašković, sviđao se nekome ili ne, upravo na tome gradi svoju priču: da narod bez suočavanja s istinom stalno plaća stare račune.
Na kraju, ne mora se čovjek slagati s Vukom Draškovićem. Niti treba svaku njegovu riječ uzimati kao konačnu istinu. Ali treba priznati da otvara pitanja od kojih mnogi bježe. A društvo koje bježi od pitanja, prije ili kasnije dobije odgovor koji mu se neće svidjeti.
Izvor: MONDO / Petar Latinović