Ne pitamo tko je vjernik, nego tko je čovjek
Kako prenosi tekst dostavljen redakciji, američka aktivistica Jamie Bonkiewicz otvorila je pitanje koje mnogima očito nije ugodno čuti: jesmo li kao društvo počeli birati političare prema tome kojoj vjeri pripadaju, dok puno lakše prelazimo preko njihovog ponašanja, kriminala i ozbiljnih optužbi?
I tu, ruku na srce, nije problem samo Amerika.
Jer kada se političar spomene u javnosti, često prvo krenu priče o njegovom imenu, porijeklu, vjeri i tome „čiji je“. A onda, nekako usput, nestane ono najvažnije pitanje: kakav je to čovjek i što je napravio?
Bonkiewicz je upravo na tu licemjernost udarila bez rukavica. Poruka je jednostavna: nije najveći problem ako političar pripada ovoj ili onoj vjeri. Problem nastaje kada se ozbiljni moralni i kazneni prijestupi počnu opravdavati zato što nam je osoba politički „naša“.
Vjera nije potvrda karaktera
Budimo realni. Čovjek može biti musliman, kršćanin, Židov, ateist ili pripadnik bilo koje druge vjere — i istovremeno biti dobar ili loš čovjek.
Vjera sama po sebi nije sigurnosna provjera karaktera. Niti je politička stranka potvrda nečije čestitosti.
Ako netko ima ozbiljnu kriminalnu prošlost, ako postoje vjerodostojne optužbe za seksualno nasilje ili ako je uhvaćen u laži i zloupotrebi položaja, javnost bi trebala gledati upravo to. Ne bi trebalo biti važno kako se zove, kojoj se crkvi ili džamiji obraća i kakvu zastavu drži iza sebe.
A posebno je opasno kada se jedni političari seciraju do posljednjeg detalja, dok se kod drugih za iste stvari traže opravdanja.
Zašto je njezina poruka izazvala buru?
Bonkiewicz je javnosti poznata i po tome što je, prema navodima iz dostavljenog teksta, početkom 2026. privukla pažnju nakon što su joj službenici Secret Servicea došli na vrata zbog objave na društvenim mrežama.
Upravo zato njezine riječi dodatno dobivaju na težini. Ona govori iz pozicije građanke koja očito nema namjeru političarima tepati niti birati riječi kako bi zadovoljila jednu ili drugu stranu.
I možda je to ono što danas najviše nedostaje javnom prostoru — ljudi koji će reći: stanite malo, gledamo li uopće pravu stvar?
Jer narod bi, barem tako bi trebalo biti, trebao tražiti odgovorne ljude na vlasti. Ne savršene ljude, ali ljude kojima se može vjerovati.
Na kraju, najvažnije pitanje nije „koje je vjere?“. Nije čak ni „kojoj je stranci?“.
Pitanje je puno jednostavnije: što je napravio, kako se ponaša i možemo li mu povjeriti vlast?
Ako to zaboravimo, onda smo sami krivi kada nam politika postane cirkus u kojem je važnije tko je „naš“ nego tko je pošten.
Izvor: tekst dostavljen redakciji