Srebrenica pod pritiskom, Evropa pred ispitom: Zašto Memorijalni centar ne smije ostati sam
Memorijalni centar Srebrenica u Potočarima nije samo mjesto sjećanja na genocid počinjen u julu 1995. godine. To je institucija koja čuva dokaze, svjedočenja preživjelih i historijske činjenice o jednom od najtežih zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Upravo zbog toga svako upozorenje o mogućim političkim pritiscima na njegov rad otvara pitanje koje nadilazi granice Bosne i Hercegovine: koliko su Evropa i međunarodna zajednica spremne zaštititi istinu kada ona postane predmet političkih sukoba?
Na ovaj problem ukazuje Farhan Mujahid Chak u osvrtu objavljenom u turskom listu Daily Sabah. Prisjećajući se posjete Potočarima u decembru 2021. godine, autor naglašava da je suočavanje sa Srebrenicom mnogo više od historijskog istraživanja. Riječ je, prema njegovom tumačenju, o moralnoj obavezi koja se ne završava odavanjem počasti žrtvama, već podrazumijeva i aktivnu zaštitu institucija koje čuvaju sjećanje na genocid.
Chak smatra da odgovornost za očuvanje sjećanja na više od 8.000 ubijenih bošnjačkih muškaraca i dječaka ne pripada samo Bosni i Hercegovini. Ona se odnosi i na evropske institucije, koje bi, prema njegovom stavu, morale pokazati da presuđene historijske činjenice nisu podložne političkim pritiscima i pokušajima njihovog relativiziranja.
Upozorenja o pritiscima otvaraju ozbiljna pitanja
Posebnu pažnju autor posvećuje upozorenjima direktora Memorijalnog centra Srebrenica Emira Suljagića o mogućim pritiscima vlasti Republike Srpske. Prema Chakovom prikazu, Suljagić je izrazio zabrinutost zbog mogućnosti mjera koje bi mogle ugroziti nezavisnost i nesmetan rad ove institucije, uključujući i potencijalnu policijsku intervenciju.
Važno je naglasiti da se radi o iznesenim upozorenjima i procjenama mogućih događaja, a ne o potvrdi da je takva intervencija pokrenuta ili zvanično najavljena. Ipak, sama činjenica da rukovodstvo Memorijalnog centra izražava takvu zabrinutost otvara pitanje institucionalne sigurnosti i zaštite rada ustanove od političkog uticaja.
Memorijalni centar ima posebnu ulogu u očuvanju dokumentacije, arhivske građe i svjedočenja koja pomažu u razumijevanju genocida. Njegov značaj nije ograničen na komemoracije i godišnjice. Kroz istraživanje i obrazovanje, Centar doprinosi tome da nove generacije upoznaju činjenice o zločinu i njegovim posljedicama.
Zbog toga bi eventualni pritisci na njegov rad, ukoliko se potvrde, predstavljali mnogo više od političkog spora između institucija. Takva situacija mogla bi otvoriti pitanje zaštite nezavisnosti ustanove kojoj je povjereno čuvanje historijskog pamćenja.
Chak posebno naglašava važnost transparentnosti i međunarodne podrške. Kada institucija koja dokumentuje genocid izrazi zabrinutost zbog mogućih pritisaka, pravovremeno informisanje javnosti i pažljivo praćenje situacije mogu biti važni mehanizmi zaštite. Međutim, reakcije međunarodnih aktera trebale bi se zasnivati na provjerenim informacijama i jasnom razumijevanju okolnosti.
Lična iskustva koja pokazuju da Srebrenica nije samo prošlost
U svom osvrtu Chak opisuje i incident kojem je, prema vlastitom svjedočenju, prisustvovao prije ulaska u Memorijalni centar. Navodi da je vozilo ubrzalo prema grupi u kojoj je bilo nekoliko žena s hidžabom, a zatim skrenulo u posljednjem trenutku. Prema njegovom opisu, vozač je nakon toga pokazivao uvredljive geste i dobacivao uvrede.
Ovaj događaj autor povezuje sa širim problemom netrpeljivosti prema ljudima i institucijama koje podsjećaju na genocid u Srebrenici. Ipak, riječ je o njegovom ličnom svjedočenju, koje samo po sebi ne dokazuje postojanje organizovane kampanje protiv Memorijalnog centra.
Njegova poruka je da mjesta sjećanja nisu izolovana od društvenih i političkih sukoba. Ona često postaju prostor na kojem se sučeljavaju historijske činjenice, pokušaji poricanja i različiti politički narativi. U slučaju Srebrenice, taj sukob ima dodatnu težinu jer su međunarodni sudovi utvrdili da je u julu 1995. počinjen genocid.
Chak se osvrće i na iskustvo Almase Salihović, preživjele genocida koja danas radi kao edukatorica u Memorijalnom centru. Njeno svjedočenje, kako ga autor predstavlja, pokazuje da sjećanje na Srebrenicu nije zatvoreno poglavlje historije. Ono je dio života preživjelih i njihove odgovornosti da budućim generacijama prenesu ono što se dogodilo.
Upravo u tome leži jedna od najvažnijih funkcija Memorijalnog centra. On ne čuva samo uspomenu na ubijene, nego i svjedočenja ljudi čiji su životi trajno obilježeni genocidom. Dokumentovanje zločina i obrazovanje mladih generacija predstavljaju važnu zaštitu od historijskog revizionizma i pokušaja umanjivanja odgovornosti počinilaca.
Evropa mora pokazati da zaštita sjećanja nije samo deklarativna
U završnici svog osvrta Chak odgovornost prebacuje i na Evropsku uniju i međunarodnu zajednicu. Njegova poruka je da osude negiranja genocida i komemorativne izjave nisu dovoljne ako nisu praćene kontinuiranom podrškom institucijama koje čuvaju dokaze, svjedočenja i historijske činjenice.
Evropa je, prema njegovom tumačenju, pred važnim testom dosljednosti. Ako se od evropskih društava očekuje da se suočavaju s vlastitom prošlošću i štite ljudska prava, onda bi isti principi morali važiti i kada je riječ o Srebrenici i njenom Memorijalnom centru.
Takva podrška ne mora značiti unaprijed zauzimanje stava o svakom pojedinačnom političkom sporu. Ona prije svega podrazumijeva insistiranje na zakonitosti, sigurnosti zaposlenih, nezavisnosti institucije i slobodi da se historijske činjenice istražuju, dokumentuju i javno predstavljaju bez zastrašivanja.
Problem negiranja genocida ne može se riješiti samo povremenim osudama. Potrebni su obrazovanje, dostupnost dokumentacije, zaštita svjedoka i preživjelih te dosljedno reagovanje na pokušaje falsifikovanja historije. U tom procesu Memorijalni centar ima nezamjenjivu ulogu.
Zato upozorenja koja iznosi Suljagić zaslužuju pažnju javnosti i međunarodnih institucija, uz jasno razlikovanje mogućih scenarija od potvrđenih događaja. Odgovoran pristup znači provjeravati činjenice, ali i ne ignorisati rizike na koje upozoravaju ljudi neposredno uključeni u rad institucije.
Komentar
Srebrenica ne smije biti tema koje se Evropa sjeti samo u julu. Ako se historijska istina želi sačuvati za buduće generacije, onda se moraju štititi i institucije koje je dokumentuju. Memorijalni centar treba imati uslove za nezavisan rad, bez političkog zastrašivanja i pokušaja uticaja. To nije samo pitanje odnosa prema prošlosti Bosne i Hercegovine, već i pitanje vjerodostojnosti evropskih vrijednosti. Šutnja pred potvrđenim pritiscima ne bi bila neutralnost, nego propuštena prilika da se pokaže kako se historijske lekcije zaista pretvaraju u odgovornost.
Izvor: Daily Sabah