Washington i Moskva šalju različite energetske poruke prema Bosni i Hercegovini
Posjeta delegacije Republike Srpske Moskvi i sastanak Milorada Dodika i Save Minića s Vladimirom Putinom ponovo su otvorili pitanje energetskog pravca kojim će se Bosna i Hercegovina kretati u narednom periodu.
Dok je iz Moskve stigla poruka o nastavku saradnje Republike Srpske s Rusijom u oblasti gasa, iz Washingtona je gotovo istovremeno stigao drugačiji signal. Sjedinjene Američke Države žele veću diversifikaciju energetskog snabdijevanja BiH i posebno podržavaju projekt Južne interkonekcije.
Ta razlika nije samo pitanje gasa. Ona pokazuje da energetika sve više postaje dio šireg političkog nadmetanja oko ekonomskog i strateškog uticaja u Bosni i Hercegovini.
Washington želi alternativu ruskom gasu
Iz State Departmenta su poručili da žele biti preferirani partner državama Zapadnog Balkana, dok Južnu interkonekciju vide kao jedan od projekata koji bi mogao doprinijeti energetskoj sigurnosti BiH.
Suština američkog pristupa je relativno jasna. BiH bi trebala imati više mogućnosti za nabavku gasa, odnosno ne bi trebala zavisiti od samo jednog pravca ili izvora snabdijevanja.
Južna interkonekcija predviđa povezivanje gasnog sistema BiH s Hrvatskom. Time bi se otvorio dodatni pravac za snabdijevanje, a prema obrazloženju američke administracije, potencijalno bi se omogućio i pristup američkom ukapljenom prirodnom gasu, odnosno LNG-u.
Za Washington ovaj projekt zato nije samo infrastrukturno pitanje. U njemu se prepliću energetska sigurnost, regionalna stabilnost i mogućnost većeg ekonomskog prisustva američkih kompanija.
Rusija, s druge strane, ostaje važan energetski partner Republike Srpske
Dodik se iz Moskve vratio s porukama koje idu u drugom pravcu. Nakon razgovora s Putinom rekao je da cijena ruskog gasa za Republiku Srpsku ostaje nepromijenjena i da će biti nastavljena saradnja u gasnom sektoru.
Prema njegovim riječima, razgovaralo se i o mogućnosti izgradnje gasnih elektrana, kao i o nastavku saradnje s Vazduhoplovnim zavodom Orao iz Bijeljine.
Dodik je Rusiju ponovo opisao kao strateškog partnera Republike Srpske. To je njegova ocjena odnosa i političkog partnerstva, ali je istovremeno važno primijetiti da se ona uklapa u konkretnu energetsku saradnju koja već postoji.
Tako se pred BiH pojavljuju dva različita pristupa. Jedan se oslanja na nastavak saradnje s Rusijom i postojeći model snabdijevanja gasom, dok drugi insistira na otvaranju dodatnih pravaca i smanjenju zavisnosti od jednog dobavljača.
Energetska infrastruktura postaje političko pitanje
Južna interkonekcija već duže vrijeme nije samo pitanje cijevi, kapaciteta i tržišta. Oko nje su se isprepleli interesi različitih nivoa vlasti, politički odnosi unutar BiH, odnosi sa susjednom Hrvatskom, ali i širi interesi međunarodnih aktera.
Američki zvaničnici posljednjih mjeseci upravo kroz ovaj projekt naglašavaju energetsku sigurnost i diversifikaciju. U isto vrijeme, ruska strana kroz nastavak saradnje u gasnom sektoru zadržava svoj značaj u energetskom odnosu s Republikom Srpskom.
Zbog toga se pitanje Južne interkonekcije ne može posmatrati izolovano od šireg geopolitičkog konteksta. Svaki novi gasovod mijenja ne samo tehničku mogućnost snabdijevanja nego i odnose zavisnosti, pregovaračku poziciju i prostor za djelovanje različitih partnera.
Posebno je značajno što Washington svoju podršku projektu povezuje i s ekonomskim interesima američkih kompanija. To pokazuje da se energetska sigurnost i poslovni interesi u ovom slučaju međusobno ne isključuju, već djeluju paralelno.
Komentar
BiH se nalazi između dva energetska koncepta. Jedan podrazumijeva nastavak oslanjanja na postojeću saradnju s Rusijom, dok drugi zagovara veći broj dobavljača i alternativnih pravaca snabdijevanja.
Za građane i privredu ključno pitanje nije samo ko će biti politički partner, nego koliko će sistem biti stabilan, koliko će energije biti dostupno i pod kojim uslovima.
Upravo zato Južna interkonekcija ima širi značaj od samog gasovoda. Njena realizacija ili zastoj bit će pokazatelj ne samo odnosa unutar BiH nego i toga koliko je država sposobna uskladiti vlastite energetske interese s različitim međunarodnim pritiscima i ponudama.
Izvor: Detektor