Policijski posao nosi teret koji se često ne vidi izvana. Smjene, odgovornost, suočavanje s nasiljem, nesrećama i traumatičnim događajima, ali i stalni pritisak javnosti mogu ostaviti ozbiljne posljedice na psihičko zdravlje policijskih službenika. Problem je što sistem podrške u Bosni i Hercegovini, prema nalazima predstavljenim na radionici o stresu i psihološkoj podršci policiji, još nije dovoljno razvijen.
Istraživanje predstavljeno na radionici koju su organizirali Udruga Mreža policijskih službenika u BiH i Internacionalni univerzitet u Sarajevu ukazalo je na više izvora stresa kojima su policajci svakodnevno izloženi. Osim samog policijskog posla, dodatno opterećenje stvaraju smjenski rad, administracija, birokratske procedure i situacije u kojima službenici moraju reagirati na događaje za koje nisu dovoljno obučeni.
Poseban problem je izloženost traumatičnim iskustvima. Policijski službenici mogu biti prvi koji dolaze na mjesto teških saobraćajnih nesreća, nasilnih krivičnih djela, samoubistava i drugih događaja s dugotrajnim psihološkim posljedicama. Kada nakon takvih situacija nema organizirane i dostupne stručne podrške, stres se može dodatno gomilati.
Sistem koji očekuje izdržljivost, a ne nudi podršku
Jedna od najozbiljnijih poruka s radionice jeste da psihološka pomoć u policijskim strukturama nije ravnomjerno dostupna. Prema iznesenim informacijama, u većini policijskih tijela nema zaposlenih kliničkih psihologa. Kao primjeri drugačije prakse navedeni su Kanton 10 i Kanton Sarajevo, gdje psiholozi djeluju unutar policijskih struktura.
To otvara pitanje koliko je sistem spreman prepoznati da psihološka otpornost nije samo osobna stvar policajca, nego i pitanje sigurnosti same službe.
Dodatni problem predstavlja stigma. Policijski službenik koji zatraži psihološku pomoć može strahovati da će biti doživljen kao slab, nesposoban ili manje pouzdan za obavljanje posla. Takav stav može dovesti do toga da se pomoć traži tek kada problem postane ozbiljan.
Prema nalazima predstavljenim na radionici, posljedice dugotrajnog stresa mogu se odraziti i izvan radnog mjesta. Upozoreno je na moguće probleme sa zdravljem, različite oblike ovisničkog ili rizičnog ponašanja, kao i prenošenje nagomilanog pritiska na porodični život. Navodi o nasilju u porodici u tom kontekstu predstavljaju ozbiljno upozorenje, ali ih ne treba tumačiti kao dokaz da je svaki takav slučaj posljedica policijskog stresa.
Psiholog u policiji ne bi smio biti izuzetak
Zahtjev da klinički psiholozi budu dio policijskih struktura zato nije samo pitanje dodatnog kadra. Riječ je o stvaranju sistema u kojem bi policijski službenici mogli dobiti stručnu pomoć prije nego što posljedice stresa postanu ozbiljne.
Jednako je važno da psihološka podrška ne bude dostupna samo nakon kriznih događaja. Policijski posao podrazumijeva kontinuiranu izloženost pritisku, pa bi i podrška trebala biti kontinuirana. Edukacija o stresu, mogućnost povjerljivog razgovora sa stručnjakom i pravovremeno prepoznavanje znakova problema mogu biti važni dijelovi takvog sistema.
Na radionici je otvoreno i pitanje sistematskih zdravstvenih pregleda. Prema navodima organizatora, u državnim policijskim tijelima pokrenute su aktivnosti na njihovom uvođenju, nakon dužeg perioda bez takvih pregleda. I ovu tvrdnju treba posmatrati u okviru dostupnih informacija organizatora, ali ona ukazuje na širi problem: briga o ljudima koji svakodnevno rade jedan od najzahtjevnijih poslova ne može se svesti samo na provjeru njihove spremnosti da nose uniformu i obavljaju zadatke.
Komentar
Od policajca se s razlogom očekuje profesionalnost, prisebnost i odgovornost. Ali očekivati izdržljivost bez stvaranja mehanizama za očuvanje psihičkog zdravlja nije dugoročno održiv pristup. Policajac nije samo uniforma i funkcija. Iza svakog službenika stoji čovjek koji može biti izložen događajima koje je teško ostaviti na radnom mjestu.
Zato bi psihološka podrška u policiji trebala biti dio sistema, a ne pomoć koja se traži tek kada nastane problem. Ako se želi ozbiljno govoriti o sigurnosti građana, mora se ozbiljno govoriti i o zdravlju ljudi koji tu sigurnost svakodnevno štite.
Izvor: BHRT