RiTE Ugljevik ponovo van mreže, ali kriza nije došla preko noći
Novi zastoj u radu Termoelektrane Ugljevik ponovo je otvorio pitanje koliko je stabilan energetski sistem Republike Srpske i koliko dugo se problemi u jednom od njegovih najvažnijih proizvodnih kapaciteta mogu odlagati bez ozbiljnih posljedica. Nedostatak uglja zbog kojeg je elektrana isključena sa mreže nije izolovan incident, već upozorenje da se višegodišnji problemi u rudniku i termoelektrani sve teže mogu držati pod kontrolom.
RiTE Ugljevik ima značajnu ulogu u proizvodnji električne energije u Republici Srpskoj. Zbog toga svaki prekid rada ne pogađa samo poslovanje ovog preduzeća već stvara dodatni pritisak na cijeli sistem Elektroprivrede Republike Srpske. Kada domaća proizvodnja izostane, električna energija mora se nadoknaditi iz drugih izvora, a u slučaju uvoza troškovi mogu biti znatno veći od cijene po kojoj domaća elektrana isporučuje struju.
Suština problema je u tome što se posljedice dugogodišnjeg zanemarivanja proizvodnih, imovinskih i finansijskih pitanja sada direktno odražavaju na mogućnost da elektrana radi bez prekida. Nedostatak uglja jeste neposredan razlog zastoja, ali odgovor na pitanje zašto ga nema dovoljno zahtijeva mnogo ozbiljniju analizu od pukog pozivanja na loše vrijeme ili tehničke poteškoće.
Rudnik bez dovoljno prostora za stabilnu proizvodnju
Jedan od ključnih problema nalazi se u stanju postojećih rudarskih kapaciteta. Površinski kop Bogutovo Selo približava se iscrpljenju, dok razvoj novog kopa Ugljevik Istok 2 nije završen u planiranom ritmu. Zastarjela mehanizacija, nedovoljno održavanje i otežani uslovi rada dodatno komplikuju obezbjeđivanje potrebnih količina uglja.
Posebno zabrinjavaju neriješeni imovinsko pravni odnosi i zastoji u eksproprijaciji zemljišta na području Istoka 2. Prema navodima predsjednika Sindikalne organizacije RiTE Ugljevik Slaviše Čuturića, upravo ove prepreke imaju direktan uticaj na trenutnu situaciju. Njegova poruka je jasna: elektrani nisu dovoljne povremene količine uglja, već stabilno snabdijevanje koje omogućava planiranje proizvodnje i stvaranje rezervi.
Prema njegovim riječima, za povratak na mrežu potrebno je obezbijediti zalihe uglja za najmanje 15 do 20 dana neprekidnog rada. Takav zahtjev pokazuje koliko je važno da rudnik i termoelektrana funkcionišu kao jedinstven sistem. Bez odgovarajućih rezervi, svaki novi poremećaj u eksploataciji može ponovo dovesti do obustave proizvodnje.
Dodatni izazov predstavlja kvalitet uglja. Ako su navodi o povećanoj vlažnosti, većem sadržaju pepela i nižoj toplotnoj moći reprezentativni za trenutnu proizvodnju, to znači da je za istu količinu električne energije potrebno više goriva, uz dodatno opterećenje postrojenja. U takvim okolnostima nije dovoljno samo povećati iskop. Neophodno je obezbijediti ugalj odgovarajućeg kvaliteta i pouzdanu infrastrukturu za njegovu dopremu.
U cijeloj priči posebno mjesto zauzima ležište Ugljevik Istok 2, čija je eksploatacija godinama bila povezana sa kompanijom Comsar Energy, u vlasništvu ruskog biznismena Rašida Serdarova. Pitanje pristupa ovom ležištu i rješavanja imovinskih odnosa zato nije samo administrativna prepreka, već jedan od ključnih uslova za dugoročnu sigurnost snabdijevanja elektrane ugljem.
Visoki troškovi i obaveze koje suzbijaju finansijsku stabilnost
Problemi u proizvodnji dodatno se komplikuju finansijskim opterećenjima. Prema objavljenim rezultatima za 2025. godinu, RiTE Ugljevik ostvario je neto gubitak od 27,8 miliona KM. Ukupni prihodi iznosili su 165,7 miliona KM, dok su rashodi premašili 194 miliona KM.
To znači da je preduzeće na svakih 100 KM prihoda trošilo približno 117 KM. Takav odnos prihoda i rashoda pokazuje da problem nije samo u tome koliko elektrana proizvodi već i koliko je postojeći način poslovanja finansijski održiv.
Uprava je kao razloge negativnog rezultata navela manje poslovne prihode od planiranih, pad proizvodnje električne energije, nižu jediničnu cijenu isporučene struje i slabiju prodaju komercijalnog uglja. Ti faktori mogu objasniti dio gubitka, ali istovremeno ukazuju na veliku osjetljivost preduzeća na svaki poremećaj u proizvodnji.
Poseban teret predstavlja arbitražni spor sa slovenačkom kompanijom ELES, koji se odnosi na ranija ulaganja u izgradnju termoelektrane. Obaveze proistekle iz tog spora uključuju finansijske isplate i isporuke električne energije pod utvrđenim uslovima. Tačan finansijski efekat na buduće poslovanje zavisi od dinamike izvršavanja obaveza, ali je jasno da one ograničavaju prostor za samostalno raspolaganje prihodima i proizvedenom energijom.
Ni ulaganja u ekološku infrastrukturu ne znače automatski i rasterećenje poslovanja. Postrojenje za odsumporavanje dimnih gasova, čija se vrijednost procjenjuje na oko 80 miliona evra, predstavlja značajnu investiciju, ali zahtijeva i dodatne troškove rada i održavanja. U kombinaciji sa promjenjivim kvalitetom uglja, takvi troškovi dodatno opterećuju poslovni rezultat.
Uprava, s druge strane, ukazuje na imovinu vrijednu 812 miliona KM i pozitivan neto novčani tok od 13,4 miliona KM. Ti pokazatelji jesu važni za razumijevanje ukupnog stanja preduzeća, ali ne poništavaju činjenicu da je godina završena sa značajnim gubitkom. Vrijedna imovina sama po sebi ne može garantovati likvidnost niti osigurati stabilnu proizvodnju ako osnovni procesi ne funkcionišu kako treba.
Energetska sigurnost ne može se graditi na improvizaciji
Posebno zabrinjava razlika između cijene po kojoj RiTE Ugljevik isporučuje električnu energiju matičnom preduzeću i cijene koju bi sistem mogao plaćati za uvoz u periodima najveće potražnje. Prema navodima sindikalnog predstavnika, domaća električna energija isporučuje se po cijeni od 75 evra po megavat-satu, dok cijene na tržištu u špicevima mogu doseći i 1.000 evra po megavat-satu.
Takve tržišne vrijednosti ne predstavljaju nužno prosječnu cijenu uvoza niti znače da bi svaki nedostajući megavat-sat bio plaćen po najvišoj navedenoj cijeni. Ipak, razlika dovoljno jasno pokazuje koliki finansijski rizik mogu predstavljati neplanirani prekidi proizvodnje u nepovoljnim tržišnim uslovima.
Zbog toga se kriza u Ugljeviku ne može posmatrati samo kao problem jednog preduzeća. Ona otvara pitanje planiranja rezervi, upravljanja rudarskim kapacitetima, pravovremenog investiranja i sposobnosti elektroenergetskog sistema da odgovori na nepredviđene poremećaje.
Najavljeni kapitalni remont, planiran za kraj juna naredne godine, predstavlja dodatni operativni rok. Do tada bi trebalo riješiti ključne imovinske prepreke, obezbijediti stabilniji novčani tok i stvoriti uslove za pouzdanije snabdijevanje ugljem. Međutim, sam rok neće riješiti probleme ako se mjere svedu na kratkoročno obezbjeđivanje goriva bez dugoročnog plana za razvoj rudnika i modernizaciju opreme.
Komentar
RiTE Ugljevik danas je mnogo više od priče o nedostatku uglja. To je test sposobnosti javnog energetskog sistema da na vrijeme prepozna probleme i riješi ih prije nego što postanu direktan trošak za cijelo društvo. Ako se godinama zna da postojeći kopovi imaju ograničenja, da novi kapaciteti kasne i da finansijske obaveze opterećuju poslovanje, onda prekid proizvodnje ne bi trebalo da bude iznenađenje.
Odgovornost se ne može zamijeniti objašnjenjima nakon svakog zastoja. Potrebni su jasni rokovi, transparentni podaci o stanju rezervi uglja, kontrola troškova i konkretan plan za završetak rudarskih projekata. Bez toga će se isti problemi vraćati, a račun za loše planiranje na kraju će plaćati cijeli elektroenergetski sistem.
Izvor: Buka