Kad ti kažu: Ako ti se ne sviđa, idi kući
Kako prenosi [IZVOR], u Japanu je ponovno otvoreno pitanje koje na prvi pogled izgleda kao lokalni spor oko groblja, a zapravo govori o nečemu mnogo većem – o tome koliko prostora jedna država treba ostaviti ljudima koji žive po drugačijim vjerskim pravilima.
Povod je izjava japanske zastupnice Mio Sugite, koja je poručila da bi oni koji inzistiraju na klasičnom ukopu trebali razmisliti o odlasku iz Japana. Takva poruka odmah je izazvala reakcije, i to s razlogom. Jer jedno je reći da zemlja ima svoje zakone, prostorna ograničenja i tradiciju. Sasvim drugo je čovjeku praktično poručiti: ako ti vjera ne odgovara našim pravilima, vrati se tamo odakle si došao.
Japan ima svoja pravila, ali problem nije baš tako jednostavan
Japan je zemlja u kojoj se zbog nedostatka prostora i dugogodišnje tradicije gotovo svi preminuli kremiraju. Klasični ukop ondje je rijedak, a postoje i snažne lokalne bojazni povezane s mogućim utjecajem groblja na podzemne vode i okoliš.
Problem nastaje kada se ta pravila sudare s islamom, u kojem je kremacija neprihvatljiva, a ukop tijela dio vjerske tradicije.
Zato za muslimanske obitelji ovo nije pitanje komfora, običaja ili želje da se bude drugačiji. Govorimo o načinu na koji žele ispratiti člana svoje obitelji i ispuniti vjersku obavezu.
Ako u zemlji gotovo da nema mjesta za takav ukop, posljedica može biti da obitelj tijelo mora slati izvan Japana. To znači dodatne troškove, organizaciju, papirologiju i, što je najteže, još jedan teret u trenutku kada ljudi već prolaze kroz gubitak.
Gdje završava prilagodba, a počinje dostojanstvo?
Naravno da doseljenici moraju poštovati zakone države u kojoj žive. To nije sporno. Ali jednako tako, moderno društvo nije samo skup pravila u koja se svi moraju uklopiti bez iznimke.
Ako postoji mogućnost da se pronađu mjesta za ukop koja zadovoljavaju zdravstvene, ekološke i prostorne standarde, onda je sasvim legitimno pitati može li se pronaći rješenje koje neće nikoga prisiljavati da bira između vjere i života u zemlji koju je izabrao za dom.
Jer pokojnik više ne može birati gdje će biti pokopan. O tome odlučuju živi.
I zato je možda najvažnije pitanje ovog slučaja jednostavno: može li država sačuvati vlastitu tradiciju, a istovremeno pokazati dovoljno prostora za tuđu?
Izvor: CCR