Iran ne spušta glavu pred Washingtonom: Pritisak ili put prema novom sukobu?
Kako prenosi Reuters, iranski predsjednik Masoud Pezeshkian u obraćanju Generalnoj skupštini UN-a poslao je Washingtonu poruku koja se teško može protumačiti drugačije nego kao odbacivanje politike pritiska i ultimatuma. Teheran, poručio je Pezeshkian, neće prihvatiti pregovore u kojima jedna strana dolazi s prijetnjom, dok druga treba samo da klimne glavom.
I tu dolazimo do pitanja koje se ne tiče samo Irana i Sjedinjenih Američkih Država. Kada velike sile pokušavaju ekonomskim pritiskom natjerati protivnika da promijeni ponašanje, rezultat nije uvijek onakav kakav su zamislili. Nekada sankcije donesu ustupke, a nekada proizvedu upravo suprotno – još tvrđi stav.
Teheran poručuje: pregovori da, ucjene ne
Pezeshkian pokušava ostaviti otvorena vrata diplomatiji, ali pod svojim uvjetima. Iran ne odbacuje razgovor kao takav, već odbacuje model u kojem se za pregovarački stol dolazi nakon prijetnji i maksimalnog pritiska.
To je važna razlika. Jer diplomacija ima smisla samo ako obje strane vjeruju da će iz razgovora nešto dobiti. Ako jedna strana pregovore vidi kao priliku za dogovor, a druga kao način da iznudi kapitulaciju, teško je očekivati trajno rješenje.
Washington, s druge strane, godinama koristi sankcije kao jedno od glavnih sredstava pritiska na Teheran. Pitanje je koliko takva politika dugoročno može promijeniti ponašanje iranskih vlasti, posebno kada se u Iranu otpor prema američkom pritisku koristi i kao dio unutrašnje političke poruke.
Opasan teren između pritiska i sukoba
Problem je što se ovakve poruke ne čuju u vakuumu. Bliski istok je već godinama prostor u kojem jedna pogrešna procjena može otvoriti mnogo veći problem.
Ako se diplomatski kanal zatvara, ostaju pritisci, prijetnje i odgovor na odgovor. A kada se takav krug jednom pokrene, teško ga je kontrolirati. Sankcije mogu oslabiti ekonomiju i povećati pritisak na vlast, ali same po sebi ne garantiraju političku kapitulaciju.
Zato je najvažnije pitanje šta dolazi nakon snažnih riječi. Ako iza njih slijede konkretni diplomatski kontakti, postoji prostor za dogovor. Ako svaka nova poruka samo podiže uloge, onda se otvara put prema još opasnijem sukobu.
Na kraju, narod najviše plaća cijenu velikih geopolitičkih obračuna. Washington i Teheran mogu razmjenjivati oštre poruke koliko žele, ali ako diplomacija potpuno nestane, posljedice neće ostati u salama UN-a. One se vrlo brzo mogu osjetiti na terenu.
Izvor: Reuters