Kad država odlučuje šta smijemo nositi – gdje prestaje sloboda, a počinje zakon?
Kako prenosi [izvor], Danska i dalje izaziva pažnju zbog propisa kojima je na većini javnih mjesta zabranjeno nošenje odjeće koja u potpunosti prekriva lice, uključujući burku i nikab. Na papiru je to pitanje javnog reda i prepoznavanja ljudi. U stvarnosti, međutim, priča je mnogo šira: koliko država smije ulaziti u ono što čovjek nosi, vjeruje i bira za sebe?
I tu nema jednostavnog odgovora.
Nije problem samo u komadu odjeće
Danske vlasti svoju politiku opravdavaju potrebom da ljudi u javnom prostoru budu prepoznatljivi i da komunikacija bude neposredna. To je argument koji mnogima zvuči razumno. Uostalom, postoje situacije u kojima država zaista mora znati ko se nalazi ispred nje – od sigurnosnih kontrola do identifikacije u službenim postupcima.
Ali jedno je tražiti da osoba pokaže lice tamo gdje je to opravdano, a sasvim drugo je propisati šta neko smije nositi dok hoda ulicom.
Upravo tu nastaje problem koji nije lako gurnuti pod tepih. Ako se zakon donosi zbog sigurnosti, onda mora biti jasno zašto je potrebna opća zabrana, a ne pravilo koje se primjenjuje samo u konkretnim situacijama kada identitet mora biti utvrđen.
Zakon mora biti isti za sve
Kritičari danskog pristupa upozoravaju da ovakva pravila najviše pogađaju muslimanske žene koje pokrivanje lica smatraju dijelom svoje vjere ili ličnog izbora. I to je ozbiljan argument koji ne treba ismijavati niti ignorisati.
Ali jednako tako, ne treba svaku raspravu o pravilima javnog prostora odmah proglašavati napadom na jednu vjeru.
Pravo pitanje trebalo bi biti jednostavno: vrijedi li isto pravilo za svakoga?
Ako država nekome ograničava odijevanje, mora imati vrlo jak i jasan razlog. Ako je cilj sigurnost, onda sigurnosno pravilo treba biti precizno i proporcionalno. Ako je cilj integracija, zabrana odjeće sama po sebi teško može nekoga natjerati da se osjeća dijelom društva.
Sloboda nije samo ono što se nama sviđa
Demokratsko društvo se ne testira kada štitimo izbore s kojima se svi slažemo. Testira se onda kada branimo pravo čovjeka da izabere nešto što nam je strano, neobično ili čak teško razumljivo.
Danska ima pravo uređivati svoj javni prostor, ali svaka takva odluka mora proći najvažniji test: je li nužna, jednaka za sve i razmjerna cilju koji se želi postići?
Jer ako danas država kaže šta ne smije prekrivati lice, sutra se sasvim opravdano možemo pitati gdje završava njezina nadležnost, a počinje naša privatna sloboda.
Izvor: cH