Novo provociranje desilo se u Srebrenici, skupine ljudi veličale ratnog zločinca Ratka mladića.
Kako prenosi tokom skupova veličanja Ratnog zločinca, u Srebrenici je nošena zastava Srbije sa ciljem provociranja stanovništa.
Trideset i jedna godina kasnije, porodice poginulih i ubijenih i dalje nose teret koji nikakve godine ne mogu izbrisati. Iza svakog imena stoji nečiji sin, otac, majka, brat ili sestra. To je ono što se često izgubi kada se o ratu govori kroz statistiku, politiku i prepucavanja.
Posjeta Bratuncu, Srebrenici, Skelanima, Kravici, Potocarima, Vlasenici, Milićima i Han Pijesku bila je prilika da se provociraju porodice poginulih.
Narod najbolje pamti ono što je preživio.
A upravo zato je važno da se priča o muslimanskim žrtvama ne gura pod tepih. Ne da bi se bilo čija patnja koristila za nove podjele, nego da bi svaka nevina žrtva dobila isto ono što zaslužuje – ime, dostojanstvo i pravo na sjećanje.
Iz dana u dan raste nesigurnog u ovom gradu, veličanjem ratnog zločinca.
Posebno treba naglasiti da niko još nije odgovarao za ovakave skupove sto je dodatno zabrinjavajuće.
.
Zato se ne smije dozvoliti da se jedne žrtve pamte, a druge prećutkuju. Ako pričamo o pravdi, onda ona mora važiti za svakoga. Ako pričamo o ljudskosti, onda ona ne smije zavisiti od imena, nacije ili mjesta gdje je neko stradao.
Glas naroda: Svaka žrtva zaslužuje poštovanje
Narod ne traži mnogo. Traži samo da se mrtvi ne dijele i da porodice ne moraju decenijama dokazivati da je njihov bol stvaran.
Tri decenije su prošle, ali vrijeme samo po sebi ne donosi zaborav. Dok god postoje majke koje pamte sinove, djeca koja nisu upoznala očeve i porodice koje čekaju istinu, postoji obaveza da se o njima govori.
Sjećanje nije osveta. Sjećanje je dug.
Izvor: Objavljeno obraćanje Danice Crnogorčević