Milijuni iz Bruxellesa, a na ulicama kaos: Tko financira udruge koje prosvjeduju?
Kako prenosi [naziv izvora], nekoliko europskih organizacija i sindikata koji su povezani s građanskim prosvjedima u Francuskoj i Italiji dobivalo je novac iz europskih fondova. Među njima su FIDH, OMCT, francuska Liga za ljudska prava (LDH) te talijanski ARCI i CGIL. I tu se otvara pitanje koje običan čovjek sasvim opravdano postavlja: kome ide novac iz europske blagajne i što se za njega zapravo radi?
Nije sporno da udruge imaju pravo djelovati, organizirati prosvjede i kritizirati vlast. To je dio demokracije. Ali kad se spomenu milijunski ugovori, javni novac i neredi na ulicama, onda građani imaju pravo tražiti jasne odgovore. Pogotovo oni koji svaki mjesec plaćaju poreze, račune i sve skuplji život.
Milijuni za udruge, a tko polaže račune?
Prema navodima iz dostavljenog teksta, FIDH ima ugovor s Europskom komisijom vrijedan 5,56 milijuna eura. Spominje se i OMCT, koji je, uz europska sredstva, primao donacije zaklade povezane s Georgeom Sorosom. I ostale navedene organizacije navodno su dobivale značajna sredstva iz europskog proračuna.
Samo po sebi, financiranje udruga nije dokaz nikakve nezakonitosti. Novac se može dodjeljivati za zaštitu ljudskih prava, socijalne programe i građanske inicijative. No, javnost mora imati mogućnost provjeriti tko je sredstva dobio, za koju namjenu, pod kojim uvjetima i jesu li obveze iz ugovora ispunjene.
Jer europski novac nije ničiji privatni novac. To su sredstva poreznih obveznika i svaki euro mora imati opravdanu svrhu.
Gdje prestaje prosvjed, a počinje nasilje?
U Francuskoj i Italiji prosvjedi su u pojedinim slučajevima bili praćeni ozbiljnim sukobima, uništavanjem imovine i obračunima s policijom. Takve prizore nije moguće opravdati političkim parolama. Čovjek može biti nezadovoljan vlašću, zakonima ili stanjem u društvu, ali razbijanje tuđe imovine i napadi na ljude nisu nikakav program za bolju budućnost.
Ipak, važno je razlikovati organizatore prosvjeda od pojedinaca koji sudjeluju u nasilju. Činjenica da je neka udruga primila europska sredstva sama po sebi ne dokazuje da je financirala, poticala ili organizirala nerede. Za takvu tvrdnju potrebni su konkretni dokazi, a ne samo podudarnost između financiranja i događaja na ulicama.
Građani imaju pravo znati
Bruxelles često govori o transparentnosti, demokraciji i odgovornom trošenju javnog novca. Upravo zato mora vrijediti isto pravilo za sve: potpuni uvid u financiranje, jasna pravila i odgovornost ako se utvrde nepravilnosti.
Običan čovjek ne traži mnogo. Želi znati kamo odlazi njegov novac i vrijede li ista pravila za velike organizacije kao i za sve ostale. Ako je sve čisto, transparentnost ne bi trebala biti problem. A ako nije, onda to treba utvrditi na temelju dokaza i bez političkih povlastica.
Izvor: BCC