Ustavni sud BiH povukao jasnu granicu: Novac iz budžeta RS ne može se koristiti za ciljeve koji su protivni Ustavu BiH
Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine da zaustavi isplate povezane s lobističkim ugovorom Republike Srpske i kanadske kompanije Dickens & Madson Canada Inc. otvara pitanje koje je šire od jednog ugovora i jedne kompanije. U središtu više nije samo način na koji Republika Srpska angažuje lobiste u inostranstvu, nego i pitanje šta entitetske institucije smiju finansirati javnim novcem kada su ciljevi tih aktivnosti u suprotnosti s ustavnim poretkom Bosne i Hercegovine.
Sud je odlučivao u okviru predmeta U 10 26, koji se odnosi na spor između Bosne i Hercegovine i Republike Srpske u vezi s budžetskim izdvajanjima za predstavništva RS u inostranstvu. U tom predmetu posebno je naveden ugovor iz septembra 2025. godine koji su zaključili Mladen Filipović, direktor Predstavništva RS u Beču, i Ari Ben Menashe, predsjednik kompanije Dickens & Madson Canada Inc.
Posebnu težinu odluci daje činjenica da je među ciljevima lobiranja u ugovoru navedena i nezavisnost Republike Srpske. Upravo tu se sudaraju politički ciljevi entitetskih vlasti i ustavni okvir države. Republika Srpska može imati svoje političke stavove i međunarodne kontakte, ali finansiranje aktivnosti iz javnog budžeta ne može biti izuzeto iz ustavnih ograničenja.
Šta je Sud zapravo zaustavio
Odluka ne govori samo o jednom plaćanju konkretnoj kompaniji. Ustavni sud je naložio institucijama Republike Srpske da obustave aktivnosti povezane s isplatama po ugovoru iz septembra 2025. godine, ali i budžetsko finansiranje lobističkih usluga usmjerenih ka ciljevima koji su suprotni Ustavu BiH, odlukama Ustavnog suda i institucija Bosne i Hercegovine.
To je važan dio odluke. Ona se ne može posmatrati samo kao spor oko poslovnog ugovora između jedne entitetske institucije i privatne kompanije. Sud je u fokus stavio granice korištenja javnog novca za političko lobiranje.
Prema dnevnom redu sjednice, predmet je obuhvatio i budžetske stavke od 49 miliona KM iz drugog rebalansa budžeta RS za 2025. godinu i 15 miliona KM predviđenih budžetom za 2026. godinu za transfere predstavništvima Republike Srpske u inostranstvu. To pokazuje da je pitanje mnogo šire od jednog ugovora i da se odnosi na način na koji se finansiraju međunarodne aktivnosti entiteta.
Upravo zato ova odluka ima potencijalno širi značaj. Ako se javni novac koristi za lobiranje, mora biti jasno kome se plaća, za šta se plaća i da li je cilj takvog djelovanja u skladu s pravnim poretkom Bosne i Hercegovine.
Politička poruka iza pravne odluke
Ustavni sud ovom odlukom nije ulazio u političko vrednovanje nečijih stavova, nego je postavio pravnu granicu. To je bitna razlika. Politički zahtjev za promjenom ustavnog statusa Republike Srpske može biti predmet političke rasprave, ali institucije koje raspolažu javnim novcem moraju djelovati u okvirima postojećeg Ustava BiH.
Zbog toga je posebno značajno što se odluka odnosi i na buduće finansiranje lobističkih aktivnosti koje bi imale ciljeve suprotne ustavnom poretku. Time se šalje poruka da se preko međunarodnih lobista ne može zaobići ono što domaće institucije ne bi smjele raditi direktno.
Istovremeno, za potpunu sliku važno je sačekati i objavu kompletne odluke i obrazloženja Suda. Tek će detaljno obrazloženje pokazati na kojim je ustavnim odredbama i pravnim argumentima Sud zasnovao zaključke, kao i puni obim njihovih posljedica.
Ono što je već jasno jeste da pitanje lobiranja više nije samo politička ili finansijska tema. Nakon ove odluke ono je postalo i pitanje ustavne odgovornosti.
Kratak komentar
Najvažnija posljedica ove odluke nije samo zaustavljanje jedne isplate. Mnogo je važnije pitanje hoće li entitetske institucije ubuduće morati preciznije razdvajati legitimno međunarodno predstavljanje svojih interesa od aktivnosti koje ulaze u sukob s ustavnim poretkom BiH. Ako je javni novac u pitanju, ta granica mora biti jasna. U suprotnom, lobiranje prestaje biti pitanje političkog izbora i postaje pitanje odgovornosti institucija koje tim novcem raspolažu.
Izvor: Ustavni sud Bosne i Hercegovine