Slovačka ostala posljednja, a Europa neka se zamisli
Kako prenosi Slovačka je danas posljednja članica Europske unije u kojoj nema nijedne službeno priznate džamije. Na više od pet milijuna stanovnika živi oko 6.000 muslimana, ali službene džamije – nema. Nula. I dok se po ostatku Europe vode beskrajne rasprave o integraciji, multikulturalnosti i vjerskim pravima, Slovaci su očito odlučili da će pravila svoje države određivati sami.
I tu je zapravo cijela priča jednostavna: Slovačka nije zabranila ljudima da se mole, ali je postavila zakonske uvjete koje islam, zbog malog broja registriranih pripadnika, ne može ispuniti.
Zakon je postavio granicu, a granica je ostala
Još 2017. godine Slovačka je znatno podigla prag za službenu registraciju vjerskih zajednica. Za priznanje je potrebno najmanje 50.000 punoljetnih članova.
Za muslimansku zajednicu u zemlji to je praktično nedostižan broj.
Bez službene registracije nema ni statusa koji uživaju priznate vjerske zajednice, nema državnog financiranja i nema institucionalnog okvira za izgradnju službenih džamija kakve poznajemo u drugim europskim državama.
Naravno, to ne znači da muslimani u Slovačkoj nemaju gdje obavljati molitvu. Molitveni prostori postoje. Ljudi se okupljaju i prakticiraju svoju vjeru. Ali između privatnog molitvenog prostora i službeno priznate džamije postoji velika razlika.
Slovaci nisu slučajno došli do ove situacije
Oni koji danas gledaju Slovačku kao izuzetak unutar Europske unije trebali bi se zapitati kako je do toga došlo.
Odgovor je prilično jasan: političkom odlukom i zakonima.
Dok su mnoge europske države desetljećima otvarale vrata različitim modelima multikulturalnog društva, Slovačka je zadržala strože kriterije. Nije se prepustila slučaju, nego je kroz zakon jasno odredila što je potrebno za službeno priznanje neke vjerske zajednice.
Rezultat je vidljiv i danas. Gradovi su zadržali svoj tradicionalni izgled, a država nije mijenjala zakone pod pritiskom političke korektnosti ili zahtjeva manjinskih zajednica.
Ima li država pravo čuvati svoj identitet?
E tu dolazimo do pitanja o kojem se u Europi često govori tiho, a trebalo bi otvoreno.
Ima li jedna država pravo postaviti jasna pravila i čuvati vlastiti kulturni i društveni identitet?
Naravno da ima.
To ne znači da nekome treba zabraniti vjeru ili uskraćivati osnovna prava. Ali znači da država ima pravo odlučivati pod kojim uvjetima će nekoga službeno priznati i kakav će institucionalni prostor dati pojedinim zajednicama.
Slovačka je napravila upravo to. Nekome će se takva politika sviđati, nekome neće. Ali jedno je sigurno – Slovaci su pokazali da se državna politika može voditi prema vlastitim pravilima i interesima, bez obzira na pritiske i trendove koji dolaze izvana.
A Europa? Europa bi se možda trebala manje čuditi Slovačkoj, a više zapitati zašto je ona danas posljednja takva država u EU.
Izvor: slovački medi