Kardinal Müller otvorio pitanje koje će u Crkvi teško proći bez rasprave: gdje je granica između dobrodošlice čovjeku i pretvaranja svetog prostora u mjesto za javno pokazivanje političkih, društvenih ili ideoloških poruka. Kako prenosi novinarka Diane Montagna, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere veoma oštro je govorio o LGBT jubilarnom hodočašću održanom u Rimu, posebno o događajima u crkvi Gesù i Bazilici Svetog Petra. Müller je te događaje nazvao skandalom i optužio sudionike za ono što smatra obeščašćenjem svetog prostora.
Šta je zapravo zasmetalo kardinalu Mülleru
Müller ne govori samo o tome ko je došao u crkvu, nego o poruci koja je, prema njegovom tumačenju, unesena u prostor koji za katolike ima posebno značenje. U razgovoru je problematizirao prolazak kroz Sveta vrata, korištenje kršćanskih simbola i pojedine poruke koje su se pojavile tokom hodočašća.
Njegov stav proizlazi iz klasičnog katoličkog razumijevanja braka i seksualnog morala. Müller se pritom poziva na Sveto pismo, uključujući Poslanicu Rimljanima i Ivanovo evanđelje, i smatra da Crkva ne može mijenjati svoje učenje samo zato što se društveni stavovi mijenjaju.
Ali ovdje dolazi ono pitanje koje običnog vjernika možda najviše zanima: može li Crkva jasno braniti svoje učenje, a da pritom ne ostavi dojam da neke ljude unaprijed izbacuje iz svog prostora?
Vjera nije isto što i zatvorena vrata
Crkva ima pravo i odgovornost govoriti o vlastitom učenju. To vrijedi i kada je njezin stav neugodan, nepopularan ili u sukobu s dominantnim društvenim trendovima. Međutim, jednako je važno razlikovati kritiku određenog ponašanja od odbacivanja čovjeka.
Upravo je tu najosjetljivija tačka cijele priče. Jedni će Müllerove riječi vidjeti kao obranu svetinje i podsjećanje da crkva nije obična javna dvorana. Drugi će u njima prepoznati govor koji dodatno udaljava ljude koji već imaju složen odnos prema vjeri.
Sam događaj nije, dakle, samo rasprava o LGBT osobama. On otvara šire pitanje šta se događa kada se savremeni identiteti, društveni aktivizam i crkvena tradicija nađu na istom mjestu. Rim je u ovom slučaju postao pozornica tog sudara.
Crkva može reći ne, ali pitanje je kako to kaže
Najvažnije pitanje nije mora li Crkva odustati od svog učenja. Ne mora. Pitanje je može li istovremeno sačuvati granice vlastitog nauka i ostaviti prostor za čovjeka koji traži Boga, čak i ako se s tim naukom ne slaže.
Müller je izabrao veoma oštar jezik i time je jasno pokazao gdje stoji. Ali oštar jezik sam po sebi ne rješava pitanje kako doprijeti do ljudi koji vjeru traže, a možda su od Crkve već udaljeni.
Komentar
Narod bi ovo vjerovatno rekao jednostavnije: crkva je crkva i svako ima pravo znati šta ona uči, ali vjera se ne širi samo tako što se ljudima govori gdje su pogriješili. Ako Crkva želi da njena vrata budu otvorena, mora istovremeno znati čuvati svetinju i razgovarati s čovjekom. Granice mogu biti jasne, a vrata ipak ne moraju biti zatvorena.
Izvor: Diane Montagna