Tužilaštvo BiH ne može čekati da mu policija kaže ono što javnost već vidi
Smrt Ratka Mladića krajem augusta otvorila je novi talas javnog veličanja pravosnažno osuđenog ratnog zločinca. Okupljanja, fotografije, poruke na društvenim mrežama i drugi javni sadržaji ponovo su pokrenuli pitanje granice između slobode izražavanja i zakonom zabranjenog negiranja genocida, odnosno izazivanja nacionalne, rasne ili vjerske mržnje.
U cijeloj priči posebno je upadljivo objašnjenje Tužilaštva BiH da od kraja augusta nije zaprimilo službeni policijski izvještaj o krivičnom djelu izazivanja mržnje, razdora i netrpeljivosti povezanom s veličanjem osuđenih ratnih zločinaca i negiranjem ratnih zločina.
Istovremeno, iz samog Tužilaštva potvrđeno je da su primili više prijava političkih stranaka i građana, kao i nekoliko hiljada elektronskih prijava u kojima su građani ukazivali na sporne objave i komentare. Tužilaštvo tvrdi da će sve prijave biti analizirane, dok policijske agencije navode da postupaju po zahtjevima i naredbama nadležnog tužilaštva.
Tu nastaje suštinski problem. Ako tužilaštvo već ima saznanja o mogućem krivičnom djelu, policijski izvještaj ne može biti uslov da bi počelo provjeravati navode.
Zakon ne traži da tužilac sjedi i čeka
Prema odredbama Zakona o krivičnom postupku BiH, tužilac je dužan djelovati čim sazna za postojanje osnova sumnje da je počinjeno krivično djelo. Policijski izvještaj može biti jedan od načina na koji tužilaštvo dolazi do saznanja, ali nije jedini.
Upravo je to važno u slučaju koji je otvoren nakon Mladićeve smrti. Ako su građani u velikom broju prijavljivali konkretne objave, komentare ili druge sadržaje, tužilaštvo je već dobilo informacije koje može provjeravati. Da li određena objava zaista predstavlja krivično djelo drugo je pitanje i zahtijeva pravnu analizu, ali sama činjenica da policija još nije dostavila izvještaj ne znači da institucija nema razloga da postupa.
Bivši istražilac Tužilaštva BiH Ramiz Huremagić upravo u tome vidi problem. Njegov stav je da se institucija ne bi trebala pozivati na nedostatak policijskih izvještaja kada je već upoznata s prijavama građana.
Advokat Esad Fejzagić također ukazuje na praktičnu stranu problema. Tužilac nije izolovan od javnog života i informacija o mogućem krivičnom djelu može dobiti iz medija, društvenih mreža ili drugih izvora, nakon čega može preduzeti zakonom predviđene radnje.
To, naravno, ne znači da je svaka prijavljena objava automatski krivično djelo. Naprotiv, svaka prijava mora biti provjerena, a za eventualnu krivičnu odgovornost moraju postojati zakonski elementi djela i odgovarajući dokazi.
Hiljade prijava ne mogu biti samo administrativna statistika
Posebnu težinu cijeloj priči daje podatak građanske inicijative Registar 145a. Prema njihovom izvještaju, od 27. do 30. septembra zaprimljeno je 4.385 prijava, dok su u tom periodu verifikovana 73 predmeta.
Ove brojke same po sebi ne dokazuju da je počinjen određeni broj krivičnih djela. One, međutim, pokazuju razmjere reakcije građana i ukazuju na količinu materijala koji bi nadležne institucije mogle provjeriti.
Zato se rasprava ne bi trebala svesti na pitanje koliko je policijskih izvještaja poslano Tužilaštvu BiH. Mnogo važnije pitanje jeste šta su institucije uradile nakon što su dobile informacije o potencijalno spornim sadržajima.
Ako su prijave osnovane, potrebno je utvrditi ko ih je objavio, šta je tačno objavljeno, da li sadržaj ispunjava zakonske elemente krivičnog djela i postoje li dokazi za dalje postupanje. Ako nisu osnovane, i to bi trebalo biti rezultat provjere, a ne pukog čekanja da predmet formalno stigne iz policije.
Institucije ne bi smjele prebacivati odgovornost
Slučaj nakon Mladićeve smrti ponovo otvara staro pitanje odgovornosti između tužilaštava, policijskih agencija i građana.
Policijske agencije tvrde da postupaju po zahtjevima nadležnih tužilaštava i da nakon provedenih radnji dostavljaju izvještaje. Tužilaštvo, s druge strane, kaže da izvještaja nema i da će analizirati prijave koje su mu već dostavljene.
Takav odnos lako može proizvesti začarani krug u kojem svaka institucija čeka drugu. Građani prijavljuju, policija čeka nalog, tužilaštvo čeka izvještaj, a javnost čeka rezultat.
Upravo zato je ključno razlikovati policijski izvještaj od saznanja o mogućem krivičnom djelu. Prvo je dio postupanja policije, dok drugo može doći iz različitih izvora. Ako zakon tužiocu daje ovlaštenje i obavezu da reaguje kada sazna za osnov sumnje, onda je teško opravdati pasivnost samo činjenicom da određeni dokument još nije stigao iz policijske agencije.
Komentar
Veličanje pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca i negiranje genocida nisu samo pitanja političkog prepucavanja. Kada građani masovno prijavljuju konkretne sadržaje, posao institucija nije da procjenjuju da li je tema dovoljno važna za reakciju, nego da utvrde postoje li elementi krivičnog djela.
Ako ih nema, javnosti se to može jasno objasniti. Ako ih ima, zakon mora biti primijenjen.
Najgora opcija je da policija i tužilaštvo međusobno čekaju izvještaje i naloge dok javnost stiče utisak da niko nije odgovoran. Povjerenje u pravosuđe ne gradi se brojem saopćenja, nego vidljivim, zakonitim i obrazloženim postupanjem.
Izvor: Detektor