Huti više nisu samo lokalni problem Jemena. Njihova sposobnost da ugroze Saudijsku Arabiju i pomorske puteve od kojih zavisi svjetska trgovina pokazuje koliko jedan regionalni sukob može imati posljedice daleko izvan granica Bliskog istoka. U središtu krize ponovo su raketni i napadi dronovima, rivalstvo Irana i Saudijske Arabije te mogućnost direktnijeg uključivanja Sjedinjenih Američkih Država.
Prema navodima iz dostavljenog izvještaja, napad na međunarodni aerodrom u Rijadu, u kojem je navodno poginulo najmanje 12 ljudi, a više od 300 povrijeđeno, dodatno je podigao tenzije. Odgovornost za napad pripisana je hutima, a američki predsjednik Donald Trump navodno razmatra mogućnost uključivanja SAD u vojne operacije. Ove tvrdnje potrebno je posmatrati oprezno dok se ne potvrde iz nezavisnih i pouzdanih izvora.
Ko su Huti i kako su postali regionalna sila?
Huti, odnosno pokret Ansar Allah, nastali su na sjeveru Jemena kao vjerski i politički pokret povezan sa zejdijskim ogrankom šiitskog islama. Tokom godina prerasli su u organizaciju koja raspolaže značajnim vojnim kapacitetima i kontroliše velike dijelove sjeverozapadnog Jemena.
Njihov uspon posebno je obilježen 2014. godine, kada su zauzeli Sanu, glavni grad Jemena, i potisnuli međunarodno priznatu vlast. Taj događaj dodatno je produbio političku krizu i otvorio novu, još razorniju fazu građanskog rata.
Već naredne godine Saudijska Arabija predvodila je vojnu koaliciju koja je intervenisala na strani jemenske vlade. Time je unutrašnji sukob prerastao u dio šireg regionalnog nadmetanja, u kojem su se interesi Rijada i Teherana sve direktnije sukobljavali.
Iran pruža hutima podršku, uključujući vojnu i tehnološku pomoć, iako se obim te saradnje razlikuje zavisno od vrste pomoći i dostupnih procjena. Teheran kroz odnose s hutima ostvaruje utjecaj na jugu Arapskog poluostrva, dok Huti istovremeno imaju vlastite političke ciljeve i interese u Jemenu.
Za Saudijsku Arabiju takva situacija predstavlja ozbiljan sigurnosni izazov. Rakete i bespilotne letjelice omogućavaju hutima da prijete udaljenim ciljevima, uključujući vojnu infrastrukturu, aerodrome i energetska postrojenja. Zbog toga se prijetnja više ne može posmatrati samo kao pitanje jemenske unutrašnje politike.
Crveno more kao tačka pritiska na svjetsku ekonomiju
Poseban značaj ovog sukoba proizlazi iz geografskog položaja Jemena. U njegovoj blizini nalazi se Bab el Mandeb, uski pomorski prolaz koji povezuje Crveno more s Adenskim zaljevom i Indijskim okeanom. Njime brodovi prolaze na putu prema Sueckom kanalu, jednoj od najvažnijih trgovačkih veza između Azije i Evrope.
Upravo zbog toga napadi na brodove i prijetnje pomorskom saobraćaju imaju mnogo šire posljedice od neposredne vojne štete. Ako kompanije procijene da je prolazak kroz Crveno more previše rizičan, mogu preusmjeriti plovila oko južnog dijela Afrike.
Takva promjena znači duža putovanja, veću potrošnju goriva, skuplje osiguranje i moguće kašnjenje isporuka. Troškove na kraju mogu snositi ne samo brodarske kompanije nego i proizvođači, trgovci i potrošači.
Dodatni problem nastaje ako se sigurnosni rizici u Crvenom moru poklope s poremećajima u drugim važnim energetskim pravcima, posebno u Hormuškom moreuzu. U takvim okolnostima tržišta mogu postati osjetljivija na svaku novu eskalaciju, što povećava rizik od rasta cijena nafte i drugih energenata.
To ne znači da će svaki napad automatski izazvati globalni ekonomski potres. Ipak, dugotrajna nesigurnost na ključnim pomorskim rutama može povećati troškove međunarodne trgovine i dodatno opteretiti privrede koje zavise od uvoza energije i robe.
Za zemlje Evrope posljedice bi se mogle osjetiti kroz skuplji transport, poremećaje u lancima snabdijevanja i pritisak na cijene. Upravo zato sukob u Jemenu nije samo regionalno sigurnosno pitanje nego i problem koji može utjecati na svakodnevni život ljudi hiljadama kilometara dalje.
Može li Jemen postati početna tačka šireg rata?
Najveća opasnost leži u mogućnosti da se sukob dodatno proširi. Ako napadi na Saudijsku Arabiju budu nastavljeni, Rijad bi mogao pojačati vojne operacije, dok bi eventualno direktnije uključivanje Sjedinjenih Američkih Država otvorilo prostor za nove odgovore i protivodgovore.
Takav razvoj događaja povećao bi rizik od šireg sukoba u kojem bi se preplitali interesi Irana, Saudijske Arabije, SAD-a i drugih regionalnih aktera. Napadi na vojne ciljeve mogli bi se proširiti na energetsku infrastrukturu i pomorske puteve, čime bi se dodatno ugrozila regionalna stabilnost.
Primirje iz 2022. godine donijelo je smanjenje intenziteta borbi u Jemenu, ali nije riješilo temeljne sporove oko vlasti, teritorije i budućeg uređenja države. Zbog toga se mir pokazao krhkim, a mogućnost ponovne eskalacije ostala je prisutna.
U procjeni trenutne situacije važno je razlikovati potvrđene događaje od tvrdnji koje tek treba nezavisno provjeriti. Posebno ozbiljne optužbe, poput odgovornosti za smrtonosne napade i najava novih vojnih intervencija, zahtijevaju pouzdanu potvrdu prije nego što se na njima zasnivaju zaključci o daljem razvoju rata.
Komentar
Huti su pokazali da vojna moć ne mora biti presudna za stvaranje velikog međunarodnog pritiska. Dovoljno je ugroziti nekoliko strateški važnih tačaka kako bi posljedice osjetili regionalne sile, globalna tržišta i obični građani.
Ipak, vojni udari sami po sebi teško mogu riješiti sukob koji traje godinama i ima duboke političke korijene. Bez ozbiljnog dogovora o budućnosti Jemena, svaka nova eskalacija može samo produžiti nestabilnost i povećati cijenu koju plaćaju civili.
Najveći rizik nije samo u tome hoće li se borbe nastaviti, nego i u tome hoće li regionalni akteri izgubiti kontrolu nad njihovim širenjem. Kada su ugroženi energetska infrastruktura i međunarodni pomorski putevi, granica između lokalnog rata i međunarodne krize postaje sve tanja.
Izvor: Reuters