Jedna ulica, dva svijeta: Dok građani stežu kaiš, funkcionerima rastu primanja
Pitanje plata državnih funkcionera u Bosni i Hercegovini ponovo je u centru pažnje, i to u trenutku kada veliki broj građana svakodnevno pokušava uskladiti prihode sa sve većim troškovima života.
Povod je promjena načina obračuna plata nakon usvajanja budžeta i izmjena zakonskih odredbi kojima je prestalo važenje ranijeg zamrzavanja osnovice za plate funkcionera. Osnovica za obračun plata povećana je sa 630 na 690 KM, što zbog različitih koeficijenata ne znači isti nominalni iznos za sve koji primaju platu iz budžeta.
Upravo je tu i ključ problema. Kada se povećava osnovica, povećanje se ne zaustavlja na onima čije su plate niže. Ono se, kroz postojeće koeficijente, prelijeva i na visoko pozicionirane funkcionere čija su primanja već višestruko veća od prosječnih prihoda velikog broja građana.
Kada osnovica raste, raste i privilegija
Ono što na papiru može izgledati kao tehnička izmjena sistema obračuna u praksi ima sasvim konkretnu posljedicu. Veća osnovica znači veća primanja za sve kategorije na koje se primjenjuje.
Za običnog zaposlenog rast od nekoliko desetina maraka može predstavljati dobrodošao dodatak kućnom budžetu. Kod funkcionera sa visokim koeficijentima isti rast osnovice proizvodi znatno veće povećanje u apsolutnom iznosu.
Zato se pitanje više ne može svesti samo na to da li je osnovica povećana, već kome takav model obračuna donosi najveću korist.
Prema podacima navedenim u tekstu, samo u prvih devet mjeseci prošle godine za plate i naknade državnih parlamentaraca izdvojeno je više od 3,5 miliona KM. Uz parlamentarce, promjena osnovice utiče i na primanja drugih zaposlenih i imenovanih osoba čije se plate računaju kroz koeficijente.
Tu nastaje paradoks. Država istovremeno govori o potrebi racionalizacije javne potrošnje, ekonomskim reformama i poboljšanju životnog standarda, dok se kroz sistem koji je već uspostavljen povećavaju i primanja najviših funkcionera.
Problem nije samo novac, nego poruka
Rasprava o platama političara često se pretvori u računicu koliko ko zarađuje. Međutim, suštinski problem je mnogo širi.
Građanima je teško prihvatiti povećanja plata funkcionera ako istovremeno ne vide odgovarajuće rezultate rada institucija. Posebno kada se svakodnevno suočavaju sa cijenama hrane, stanovanja, energenata i drugih osnovnih troškova.
Dodatni problem je percepcija da se pravila o primanjima donose unutar sistema u kojem upravo oni koji imaju koristi od tih pravila imaju značajan uticaj na njihovo usvajanje.
Zbog toga svako povećanje plata političkih funkcionera gotovo automatski otvara pitanje opravdanosti, odgovornosti i rezultata rada.
Pri tome treba biti precizan. Nije moguće svako povećanje plata funkcionera posmatrati izolovano od povećanja osnovice za državne službenike, jer se radi o sistemu u kojem jedna promjena može proizvesti različite finansijske efekte zavisno od koeficijenta. Ali upravo zbog toga javnosti treba jasno objasniti ko dobija koliko, po kojem propisu i zbog čega.
Ako se to ne objasni, prostor ostaje otvoren za sumnju da se administrativna odluka pretvara u privilegiju za one koji su već na vrhu platne ljestvice.
Građani traže odgovor koji nije samo matematički
Ekonomski kontekst dodatno komplikuje cijelu priču. U tekstu se ukazuje na probleme sa industrijskom zaposlenošću, investicijama, produktivnošću i reformama. Bez obzira na različita tumačenja ekonomskog stanja, teško je očekivati da će javnost ravnodušno posmatrati rast primanja funkcionera dok istovremeno sluša upozorenja o ekonomskim problemima.
Zato bi vlasti, umjesto međusobnih optužbi, morale ponuditi jednostavan odgovor: šta građani dobijaju zauzvrat za veća izdvajanja za funkcionere?
Nije sporno da i ljudi koji rade u javnim institucijama imaju pravo na uređena i predvidiva primanja. Sporno postaje kada se povećanje plata posmatra samo kroz pravo onih koji ih primaju, a ne i kroz odgovornost prema onima koji ih finansiraju.
Posebno je važno da se jasno razdvoje plate državnih službenika od plata izabranih i imenovanih funkcionera. Ako se za jedne koristi argument povećanja troškova života, produktivnosti ili zadržavanja stručnog kadra, isti kriteriji moraju biti transparentno objašnjeni i za druge.
Kratak komentar
Nije problem u tome što neko treba biti pristojno plaćen za odgovoran posao. Problem nastaje kada se visoka primanja počnu posmatrati kao nešto što se podrazumijeva, dok se od građana očekuje da svakim novim poskupljenjem prilagođavaju vlastiti životni standard.
U konačnici, pitanje plata funkcionera nije samo pitanje nekoliko stotina maraka više na njihovom računu. To je pitanje povjerenja u institucije i osjećaja pravičnosti. Ako vlast želi izbjeći opravdane kritike, najjednostavniji odgovor nije nova politička rasprava, već potpuna transparentnost: ko je dobio povećanje, po kojem osnovu, koliko to košta budžet i šta građani za taj novac dobijaju.
Izvor: Istina.media