Nakon smrti Ratka Mladića ponovo se vraćaju riječi Milana St. Protića,
historičara iz Srbije koji je još ranije odbacio pokušaje da se nekadašnji komandant Vojske Republike Srpske predstavlja kao nacionalni heroj. Njegove izjave iz 2021. godine danas imaju dodatnu težinu, jer se ponovo otvara pitanje kako će dio javnosti u Srbiji govoriti o čovjeku čija je odgovornost za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine pravosnažno utvrđena.
Mladić je preminuo 27. augusta 2026. godine u pritvoru Ujedinjenih nacija u Haagu, gdje je služio kaznu doživotnog zatvora. Međunarodni sudovi utvrdili su njegovu odgovornost, između ostalog, za genocid u Srebrenici i druge zločine počinjene tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Protićeve riječi zato danas ne djeluju samo kao osvrt na jedan stari mural u Beogradu. One su mnogo šire upozorenje o načinu na koji se ratna prošlost može pretvarati u politički mit.
Poređenje koje je Protić odbacio
Povod za njegove tadašnje izjave bile su tenzije oko murala Ratku Mladiću na beogradskom Vračaru. U razgovoru za list Nova, Protić je posebno odbacio poređenje Mladića sa vojvodom Živojinom Mišićem.
Njegov stav bio je vrlo jasan: Mišić i Mladić ne mogu se stavljati u isti historijski kontekst. Mišića je opisao kao komandanta koji je slavu stekao u Prvom svjetskom ratu, dok je za Mladića govorio kroz posljedice njegovog djelovanja tokom rata u Bosni i Hercegovini.
To je zapravo jedna od ključnih tačaka Protićeve poruke. Nije dovoljno nekoga predstaviti kao vojnika i time zanemariti ono što je radio. Vojna titula sama po sebi ne može biti argument za historijsku slavu. O vojnoj ulozi nekog komandanta mora se suditi i prema postupcima, posljedicama i odgovornosti koja je utvrđena činjenicama i presudama.
Upravo tu nastaje problem kada se Mladić pokušava prikazati kao nastavak neke slavne vojne tradicije. Takva poređenja brišu razliku između historijskog konteksta i ratnih zločina za koje je konkretna osoba pravosnažno osuđena.
Protić: Mladić je osramotio Srbe
Protić je bio posebno kritičan prema ljudima koji su branili mural i javno veličali Mladića. Tada je rekao da je porazno braniti čovjeka koji je, prema njegovoj ocjeni, osramotio vlastiti narod i drugima nanosio ono što su kroz historiju agresori nanosili Srbima.
Njegova poruka bila je značajna upravo zato što nije dolazila iz Sarajeva, Zagreba ili nekog drugog političkog centra izvan Srbije. Dolazila je od historičara iz Srbije koji je odbijao da nacionalni identitet i patriotizam budu korišteni kao opravdanje za veličanje čovjeka osuđenog za najteže ratne zločine.
Protić je tada Mladićevo naslijeđe opisao kao „neizbrisivu ljagu“ na obrazu srpskog naroda. Istovremeno je tvrdio da Mladić nije bio autentični predstavnik srpskog nacionalizma, nego čovjek koji je politički i ideološki ponikao u jugoslavenskom komunističkom sistemu.
Bez obzira na to slaže li se neko s kompletnom Protićevom političkom interpretacijom, njegova osnovna poruka ostaje važna: narod se ne može zaštititi od odgovornosti tako što će se odgovornost pojedinca pretvoriti u nacionalni ponos.
Smrt ne mijenja presudu niti historijske činjenice
Smrt Ratka Mladića sada će gotovo sigurno ponovo otvoriti stare podjele. Jedni će pokušavati da ga pamte kao vojnog komandanta, dok će drugi podsjećati na presude i žrtve. Međutim, između političkih i nacionalnih interpretacija postoji nešto što ne bi trebalo biti predmet proizvoljnog mijenjanja: činjenice utvrđene pravosnažnim presudama.
Mladić je 2017. godine osuđen na doživotni zatvor, a žalbeno vijeće je 2021. potvrdilo presudu. U njoj su potvrđene njegove odgovornosti za genocid u Srebrenici, progon, teror nad civilima Sarajeva, uzimanje talaca i druge zločine.
Zbog toga pitanje danas nije samo šta će biti napisano na njegovom nadgrobnom spomeniku ili kako će ga neko lično pamtiti. Mnogo važnije pitanje jeste hoće li društva u regionu biti spremna da razlikuju sjećanje od glorifikacije, nacionalni identitet od odgovornosti i historiju od političkog mita.
Protićeve riječi iz vremena borbe oko murala upravo zato ponovo dobijaju prostor. One podsjećaju da suočavanje s prošlošću ne znači kolektivnu krivicu naroda, nego odbijanje da se zločini pojedinaca pretvaraju u simbole kojima će se hraniti nove generacije.
Kratki komentar
Najveći problem nije u tome što će neko nakon Mladićeve smrti imati drugačije mišljenje o njemu. Problem nastaje onda kada se presuđeni ratni zločini pokušavaju pretvoriti u herojstvo. Protićeva poruka je jednostavna: patriotizam ne može počivati na veličanju čovjeka čija je odgovornost za najteže zločine pravosnažno potvrđena. Suočavanje s prošlošću možda jeste bolno, ali je mnogo zdravije od stvaranja novih mitova.
Izvor: Nova