Sloboda ili zabrana: Smije li država odlučivati šta ćemo nositi na vlastitom licu?
Kako prenose mediji koji izvještavaju o evropskim zabranama pokrivanja lica, Francuska i Švicarska odlučile su da na javnom prostoru postave jasne granice kada je riječ o nošenju odjeće koja prekriva lice. Dok jedni smatraju da je to pitanje sigurnosti, reda i lakše identifikacije, drugi upozoravaju da država ovakvim potezima ulazi duboko u lične slobode građana. I tu dolazimo do pitanja koje nije nimalo jednostavno: gdje prestaje pravo države da uređuje javni prostor, a gdje počinje pravo čovjeka da sam odlučuje o svom izgledu, vjeri i načinu života?
Sigurnost jeste važna, ali nije odgovor na sve
Niko razuman ne može tvrditi da je prepoznavanje identiteta nevažno. Na aerodromima, graničnim prelazima, u sudnicama i drugim situacijama u kojima se identitet mora provjeriti, potpuno otkriveno lice može biti opravdan zahtjev. Tu je stvar prilično jasna: ako institucija mora utvrditi ko ste, onda postoji razlog da vam zatraži da nakratko otkrijete lice.
Ali jedno je provjera identiteta, a drugo zabrana nošenja određene odjeće na ulici, u parku ili dok čovjek obavlja svakodnevne poslove.
Ako se sigurnost koristi kao opravdanje za svako ograničenje, onda se s pravom možemo zapitati gdje je kraj. Danas je to pokrivanje lica, sutra bi moglo biti nešto drugo. Država mora imati pravila, ali ta pravila trebaju imati jasan razlog i ne smiju biti stroža nego što je potrebno.
Sloboda nije sloboda samo kada se svi slažemo
Ovdje se otvara još osjetljivije pitanje. Da li punoljetna osoba ima pravo da sama odluči šta će nositi, čak i kada se njen izbor većini ne dopada?
Sloboda nema mnogo smisla ako važi samo za one čiji način života odgovara većinskom ukusu. U demokratskom društvu nije dovoljno reći da neko ima pravo na izbor, a onda mu taj izbor oduzeti čim postane nepopularan.
Naravno, ni vjerska tradicija ni lično uvjerenje ne znače da pojedinac može zanemariti svako pravilo. Međutim, nije isto kada žena nešto nosi svojom voljom i kada je na to prisiljena. Ako je cilj zaštititi žene od pritiska i prinude, onda treba govoriti o konkretnim slučajevima prisile, a ne automatski pretpostaviti da svaka žena koja pokriva lice nema vlastitu volju.
Jednako tako, nije dovoljno tvrditi da je svaka zabrana automatski napad na vjeru. Potrebno je pogledati šta zakon tačno propisuje, gdje se primjenjuje i kakve posljedice ima za ljude na koje se odnosi.
Gdje je granica koju država ne bi smjela preći?
Francuska i Švicarska pokazuju da evropska društva nemaju jedinstven odgovor na pitanje pokrivanja lica. Ipak, rasprava ne bi trebala biti takmičenje u tome ko će glasnije braniti zabranu, a ko slobodu bez ikakvih ograničenja.
Moj stav je jednostavan: identitet se mora moći provjeriti kada za to postoji opravdan razlog, ali država ne bi trebala olako određivati šta punoljetan čovjek smije nositi u svakodnevnom životu. Svako ograničenje mora imati jasnu svrhu, biti razmjerno toj svrsi i jednako se primjenjivati.
Jer država koja poštuje svoje građane ne mora odobravati svaki njihov izbor. Mora, međutim, znati zašto im nešto zabranjuje. Sloboda se najlakše brani kada se svi slažu s našim izborima. Njena prava vrijednost vidi se onda kada branimo pravo drugog čovjeka da živi drugačije od nas.
Izvor: BCC